Muzej grada Sarajeva, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Zorica Janjić-Černjavski
Oblikovanje izložbe: Ejub Dizdarević
Fotografije: Fahro Logo, Fuad Galijašević
Najintimniji dio čovjekovog života i života obitelji odvija se u kući i stanu, koji nije samo puki krov nad glavom, već treba zadovoljiti kako fizičke, tako i one složenije psihičke potrebe življenja. To su razlozi zbog kojih kuća kao privatni milje odslikava višestruko i vjerno čovjekovu osobnost – kako njegove ekonomske i socijalne komponente, tako i osobni ukus, navike i svakodnevne potrebe – što sve zajedno pruža sliku o kulturi stanovanja. U kući se rađa, ženi, boluje i umire; u kući se obavljaju poslovi oko spremanja hrane, održavanja osobne higijene i higijene stana; u njoj se spava, jede i odmara, šije, veze, čita i piše; u njoj razgovaramo ili praznujemo s obitelji i prijateljima, a konačno, dobar dio narodnih i vjerskih običaja odvija se pod kućnim krovom – svejedno, bio on sasvim minijaturnih ili veoma prostranih dimenzija.
I pored prvenstveno privatnog karaktera stambene kuće, ona je i vrlo dobra ilustracija širih društvenih prilika i odnosa pojedinih vremenskih razdoblja i pojedinih sredina, naročito kada se stambena kultura dužeg vremenskog perioda nađe pod lupom muzeološkog proučavanja, gdje razvojna linija i osobine pojedinih epoha dolaze mnogo uočljivije do izražaja.
Iako se na širem području Sarajeva život odvijao još od vremena pretpovijesti, grad kao prava urbanistička aglomeracija u srednjovjekovnoj župi Vrhbosni nastaje u 15. stoljeću, tj. u vrijeme pada Bosne pod tursku vlast, te i naša izložba slijedi trag stambene kulture od vremena turskog feudalizma naovamo. Pored onog općeg razvoja i prosperiteta grada koji počivaju na značajnom zanatstvu i trgovini, stambena kuća je slijedila zanatske i građevinske mogućnosti, materijale i mode svoga vremena, kako u pogledu same zgrade, tako i unutrašnjeg kućnog inventara. Ali industrijska, masovna i jeftinija proizvodnja hvata sve više maha, potiskujući tako prethodnu čednost i jednostavnost stambene kulture i interijera lišenih poplave predmeta i kiča, gdje je svaki predmet bio plod strpljivog individualnog rada pojedinih obrtnika, koji je dosezao katkad i umjetničku vrijednost.
Ova višenacionalna sredina različitim je tempom i prijemljivošću prihvaćala utjecaje srednjoeuropske arhitekture, a s njom i stambene kulture, potencirane naročito dolaskom austrougarske vlasti u ove krajeve 1878 godine. Usprkos tome, zadugo se živjelo u kući na dva kolosijeka: à la turca i à la franga, prkoseći jedan drugom u svom nikad pomirenom antagonizmu. Poslije prilične bezličnosti i sporih pokušaja u periodu između dva rata da se unese nešto humanosti i više funkcionalnosti u domenu stanovanja, zašli smo naveliko u eru socijalističke izgradnje i odnosa u svim sferama života, pa i u novom pogledu na materijalnu kulturu, stvarajući i drugačiju fizionomiju u načinu stanovanja.
Sve veća dinamičnost života, brza smjena tehničkih i tehnoloških inovacija u industriji i očigledan porast općeg i osobnog standarda kod nas, odnijela je u nepovrat vrijeme kada su se promjene u načinu života i stanovanja mjerile tisućljećima, stoljećima i desetljećima, tako da već mnogi dojučerašnji predmeti i pojave postaju vrijedni pozornosti muzejskih djelatnika.
Bosansko-orijentalni interijeri, a sa njima i stara stambena kultura toliko su vezani s arhitekturom u prostoru, da se izolirano od nje ne mogu ni zamisliti. Osnovni oblik turske kuće prodro je u sve naše gradove dobivši lokalne varijante ovisno o građevinskom materijalu okoline (drvo, čerpić, kamen), običajima i domaćim graditeljima koji su unosili i svoje specifičnosti. Neovisno o tome, sve te kuće nose i zajedničke osobine. Čuvajući intimnost domaćeg ognjišta i zaklanjajući žensku čeljad od stranih pogleda, kuća je visokim zidom ograđena od ulice, a “krivi demir” i “ašik-pendžer” zaštićeni su gustom rešetkom. Do tada skoro slijepa fasada dobiva od polovine 18. stoljeća kod bogatijih kuća i istureni dio na katu – ćošak, čime se građevinski razvoj bosanske kuće i završio. Ova naizgled izolirana tvrđava, građena uvijek samo za potrebe i uživanje mnogobrojne obitelji i poslugu, imala je puno svjetla, prostora i zelenila. Muška dvorišta sa stajama su skromnija jer su i predviđena za ekonomiju domaćinstva, dok nas ženska avlija dočekuje cvijećem, plemenitom voćkom, česmom i rjeđe šadrvanom. Kroz nju se prolazi u veliku bašću i voćnjak ili još dalje – u susjedstvo. Jednostavna ljepota kuće se tek sagledava iz dvorišta prema kome su okrenuti hajati te basamaci što vode na divanhanu sa kamerijom (drvene verande) za život izvan sobe, a da bi se uživalo u vidiku nezaklonjenom blizinom drugih kuća.
Bogatije kuće su se razlikovale utoliko što su imale izrazitije odvojen muški i ženski dio (selamluk i haremluk) i više soba sa sporednim prostorijama. Isto tako kuće Srba, Hrvata i Židova nisu se bitno razlikovale od muslimanskih. Sve njih karakteriziraju sobe za zimski boravak s kuhinjom u prizemlju i ljetne na katu – jednostavni i funkcionalni prostor s neograničenom mogućnošću transformacije. Nedostatak namještaja u europskom smislu nisu ni osjećali jer je “dunđer” već ugradio sećije ispod prozora, musandere za posteljinu, police za suđe, knjige i ukrase, te banjicu s peći. Obitelj dodaje još samo neophodne metalne i tekstilne predmete, naročito omiljene ćilime i vezove. Ovako univerzalan prostor, makar se sastojao samo od jedne sobe, pretvara se tijekom dana u trpezariju, dnevni boravak ili spavaonicu.
Dodajmo još da je u ovom graditeljstvu u trajanju više od 400 godina, bez izlišnih ukrasa izvana i nametljivog luksuza iznutra, a sve to podređeno fizičkoj i psihičkoj potrebi čovjeka, kulturi stanovanja umnogome doprinosila urednost i čistoća kojom su kuće održavane. Bjelina okrečenih zidova, oprana kaldrma, pijeskom izribana drvenarija i blistavo suđe čišćeno lugom, bile su životne navike i potreba svake kuće.
U staru bosansku kuću s 19. stoljećem dospijevaju pomalo europski utjecaji na sadržaj interijera, a kojima je sve više izložen i sam Carigrad. Satovi i ogledala su stigli još ranije uključujući i muslimanske kuće, a u ostalim bogatijim kućama počinju usporedo nalaziti mjesta: zemljana peć i sećija sa stilskim stolovima i komodama, mangala i bakreno suđe sa porculanom i “escajgom”.
Austrougarska okupacija 1878. godine taj tijek naglo ubrzava i u težnji da na Bosnu primijeni industrijski urbanizam monarhije, grubo prekida zatečene tradicije. Rušeći stare kuće koje smetaju regulacijskom planu, ravni dio grada postaje gusto naselje višekatnih najamnih kuća s pretencioznim fasadama u raznim europskim stilovima. Ne shvaćajući bit bosansko-orijentalne arhitekture, na javne, pa i privatne zgrade, nameće se tuđi pseudo-mavarski stil. Prvi stanari novih zdanja ukrasnih fasada, kitnjastih balkona, previsokih plafona i dugačkih mračnih hodnika, tijesnih dvorišta i kuhinja bez prirodnog svjetla, bile su dakako službene osobe – stranci koji su došli s austrougarskom vlasti, a kasnije i domaći ljudi iz viših slojeva. Otrgnuti od ranijeg stanovanja u niskim kućama i prostranim bašćama, zatvoreni sada u stan-kutiju, usvajaju namještaj i stanovanje na kakvo su stranci već ranije navikli: trpezarije, spavaće i “vizitne” sobe s mnoštvom detalja, a samim tim se mijenja način života i stambena kultura.
Kod muslimanskog življa ovaj proces je bio nešto sporiji, dok je mahala živjela i dalje po starom, usvajajući tu i tamo pokoji praktični predmet: lampu, špiritušu, šporet i slično. Privučeni potrebom grada za industrijskom radnom snagom, jača priliv seoskog stanovništva, koje skupa s gradskom sirotinjom nastanjuje stare ruševne zgrade ili stvara sami prigradska naselja potleušica bez komfora.
Vrijeme između dva rata donosi manja poboljšanja kada Općina i Željeznica podižu nešto zgrada s pristojnijim krovom nad glavom za one siromašnije, a nova generacija domaćih arhitekata nastoji projektirati jednostavne, zdrave i racionalne zgrade. Industrijski predmeti i namještaj što ih izrađuju sitni obrtnici postaju pristupačniji, dok se pojedinci i dalje snabdijevaju kod uglednih domaćih i stranih tvrtki. U periodu poslije oslobođenja grad se naglo širi stvarajući potpuno nova naselja sa suvremenim stambenim rješenjima, u koje ponekad nastoje unijeti elemente starije tradicije kulture stanovanja.
Zorica Janjić-Černjavski
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Janjić-Černjavski, Zorica. Stambena kultura starog Sarajeva.
Sarajevo : Muzej grada Sarajeva, 1975.
Vezani članci
Nekadašnja stambena kultura. // Večernji list, 25. studenoga 1976., str. 9.
