Fotoklub Zagreb, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Ljerka Mifka
Oblikovanje plakata: Marcel Bačić
U povodu fotografija Milice Borojević sabranih pod zajedničkim imenom Morekazi (1966. – 1977.), mogli bismo, valerijevski reći da se kristal, cvijet i školjka izdvajaju iz običnog nereda opipljivih stvari. Zamijenimo li riječ kristal riječju kamen, dobit ćemo novi triptih: kamen, cvijet, školjka. Svaki od tih elemenata ima svoj rast, godove, čvrstoću i krhkost – postojanu liniju egzistencije. “Oni su za nas privilegirani predmeti, shvatljiviji na prvi pogled, mada tajanstveniji, ako temeljitije razmislimo, no svi ostali koje nejasno razabiremo.” Njihova elementarna, primarna, organička geometrija u svojoj neposrednoj sagledivosti i čitkosti na granici je da se u jednom trenutku preobrazi u neočekivani životni elan, pokretačku energiju za koju tajanstvenom postaje formacija a ne forma. Unutar takvog konteksta i fotografije Milice Borojević bilježe svoj odmak od općeg mjesta interpretiranja kamena i proniknuća u njegov izloženi, a ipak zatvoreni svijet. Pokušamo li ući u tihi dijalog šutljivosti kamena i čovjeka, nužno će nam se nametnuti pitanje distance i bliskosti. U određenom smislu za kamen prošlost više ne postoji, on čuva svoju uvijek spremnu sadašnjost, za čovjeka pak pamćenje i gledanje postaju nekom vrstom emocionalne protočnosti. I čovjek i kamen žive svojim paralelnim životima: dodiruju se razgovorom s razdaljine.
Nije slučajno da je Milica Borojević nazvala ciklus svojih fotografija Morekazi kojim ukazuje na moguću vezu s pjesništvom S. J. Persea. Dakako, na prvi bi pogled bilo teško uspostaviti neposrednu vezu između masivnog prostora Perseova pjesništva koje u svakom svojem detalju misli na cjelokupnost, na totalitet vremena i prostora u kojem biće raste i nestaje i komornih dionica na fotografijama Milice Borojević u kojima biće, kamen, stijene i travke imaju svoj tok rasta i nestajanja, živu epidermu. Međutim, unutar širokog polja Perseova pjesništva postoji, posebice u Morekazima, snažna senzualna vokacija, prožimanje čovjeka i prirode u njihovom elementarnom elanu. U tom smislu i kamera Milice Borojević uspostavlja s kamenom, cvijetom i školjkom emocionalni odnos koji nije lišen i erotske komponente, ali ne kao direktne metafore nego kao vremenskog kontinuiteta sačinjenog od niza asocijativnih trenutaka. Pratimo li njezine fotografije od 1966. godine do danas, mogli bismo govoriti o morfološkim mijenama s više aspekata, međutim, nemoguće je govoriti o linearnom napredovanju u tehnicističkom smislu, jer je očito da se radi o različitim modalitetima transformirane senzualnosti: od neposredne (taktilne) prepoznatljivosti do apstraktnih proniknuća utihnulih prostora mekog mraka i opore svjetlosti.
Poput slikara geste i svjetlosti kao što su Tal-Coat, Ubac, kiparstva Kemenyja, Milica Borojević preobražava svoje emocije pred mnoštvom raznolikih struktura u prirodi, u čvrste kadrove koji uključuju i jasan vremenski ritam. Emocionalna protočnost koja daje homogenost njezinim fotografijama je slojevita: prostor se u njima sabire kao niz samosvojnih cjelina, tihih i zatvorenih trenutaka u kojima biće pulsira u sadašnjosti s cjelokupnim iskustvom, a to je ujedno i mjera zrelosti njezinih Morekaza. Unutrašnja ozarenost bića i kamena u neprekidnoj je oporbi da spozna suptilne dimenzije svjetlosti i tame, ne kao kontrasta nego kao dubljeg jedinstva svekolikog života.
Ljerka Mifka
(preuzeto iz kataloga izložbe)
MILICA BOROJEVIĆ rođena je 1938. u Šibeniku. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Londonskoj školi za tehniku filma. Radi kao filmski montažer, pisac scenarija i režiser. Nagrađena je za svoj treći dokumentarni film međunarodnom nagradom C.I.D.A.L.C. Fotografijom se bavi od 1965. godine.
Katalog izložbe
Mifka, Ljerka. Milica Borojević : Morekazi = Amers
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1977.
Vezani članci
Mifka, Ljerka. „Morekazi Milice“ Borojević. // Čovjek i prostor. 24, 294(1977), str. 20.
