Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske – ULUPUH, Zagreb, izložba iz ciklusa Permanenta, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Legende na izložbi: Branko Lučić
“I, najednom, nakon nekoliko godina, sve to izgleda promijenjeno. Iz nečeg približnog i neodređenog postalo je konačno, nešto, što je učinjeno, da bude trajno.”
R. M. Rilke: Rodin, predavanje, 1907.
Strasti kiparenja vlastitog života teško je odoljeti, no još je teže napustiti strast za kipom, kazuju pjesnici. I “Vremeplov” Nadin, u tom slučaju, put je fiksacije vremena. Refleksivnim je okom tu poredano prethodno vrijeme. Ono, viđeno ranije, sada je zaustavljeno – okrenuto prema sebi. Oploviti svoje vrijeme tada znači: i uranjanje, i izlazak, jednostavno, neophodno traganje za najdubljim i najiskonskijim trenutkom bića. Subjektivni pokret unutarnjeg vertikaliteta postaje tada slojeviti skalpel što presjecajući mrežnicu oka rastvara prizore vremena u vrijeme prizora. Putujući tako k najprisnijoj točki iznutra ovremenjenog zora, silazimo u prostor intimne kvalitete, gdje biće zrije sebe kao svoj bivši-i-još-zavazda-nazočni-tu-bitak. Os najintimnijeg bića iskri, onda, iz svoje najtanahnije usredištenosti u svim smjerovima prostora, emanirajući neponovljivost, trenutačnost viđenja, uviđanja životnog trenutka kao one jednokratnosti, koja uprizoruje život u neodgodivu prolaznost, bit koje se roji i produžuje nedogledno.
Fiksiranje ove neprolazno-prolazne tvari opsesivnost je plastičara, čije se oči uživljavaju i žive kroz gledanje svjetla i sjene, kroz uživanje u njihovoj mijeni. Crno će bijeli odnos i pripadna među-skala sivila tada biti svjetlopis taktilnih uviđaja oka: prostor opipavanja vremena, gdje su njegovi oblici prije svega prepoznati dodirom, senzibiliziranim do najsićušnijih vizualnih titraja.
Titrajnost će svjetla-sjene prerastati u valovljenje, u snažnu emisiju unutarnjih poruka iskričave biti bića. Iz tame izvijen krik za svjetlom, dimenzioniran osjećanjem vremena i pripadnim proširenjem ili suženjem zjenice, hitnja je ustreptalog oka što bi da preduhitri i osvoji budući trenutak. U strukturi Nadinog vremeplovljenja stoje tako i prošlo i buduće vrijeme, uhićeno okom kamere, omeđeno izborom uprizorenja prostora i oblika. No, i strijelca i lovca u ovoj svjetlopisnoj plovidbi primarno određuje refleksija, stav univerzalne umjetničke osobnosti, senzibilitet multimedijalnog plastičara.
Pa, ako se strast za kiparenjem vlastitog života pretočila u strast za kipom, u temelju te čežnje stoji preobrazba – vremenske jednokratnosti i prostorne vezanosti konačnog djela u beskonačnu zadaću. U razini tehničke reproduktivnosti ova se dimenzija kontinuacije definira. I u toj definitivnosti najavljuje se konačnost kao takva, osamostaljena i “čista” prolaznost i kroz nju moć ništavnog Ništa nad čovjekom i stvarima. Nadin svjetlopis u tom trenutku objavljuje filozofijski domašaj vremeplovljenja fotografije – “nihilizam kao neposrednu svjetovno-povijesnu pretpostavku ‘iščezavanja aure’.”
Međutim, u našem oku nanovo oživljava doživljaj jednokratnosti i neponovljivosti trenutka-prizora: intimna tvar svijeta kao bit života se produžuje, ponajviše možda baš u njezinoj studiji Kairosa – dohvaćenom trenutku ili dašku sreće, u “uskrsloj auri” jedinstvenog antičkog reljefa. ... U tom su sretnom trenutku upisane i pohvala i zahvala Nadi, u najdubljoj želji da taj opis svjetlopisa bude trajan.
Antoaneta Pasinović (preuzeto iz presavitka)
Pasinović, Antoaneta. Nada Orel : »Vremeplov« – fotografije.
Zagreb : Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnost, 1977.
[presavitak]
